U današnjem svijetu ples ima tri uloge. Prva uloga je zabava. Najveći broj ljudi o plesu ni ne razmišlja drugačije nego kao o obliku ugodnog provođenja slobodnog vremena. Jedan manji dio plesu pristupa kao rekreaciji. Aerobična aktivnost plesanja nalik je sportu, pa se pojavljuje druga uloga plesa, a to je zdrava tjelesna aktivnost. Treća uloga je umjetničko izražavanje.

No, u davna vremena nije bilo tako. Ples je bio jedan od prvih izraza ljudske kreativnosti. Zapravo, kretanje, koje je osnova plesa, zapaženo je kao glavna značajka života. Ako je nešto živo, ono se kreće. Ako nema kretanja, nema ni života.

Ritam pokreta, obrasci položaja tijela koji se izmjenjuju na pravilan ili na spontani, nepredvidivi način, a zatim i glazba koja je neizbježno pratila to kretanje, postali su prvi i najznačajniji izraz povezanosti čovjeka i svemira. Dok su plesali, ljudi su bili živi!

Također, dok su plesali, ljudima je bilo lijepo! Naime, ritmički pokreti tijela stvaraju i određeno stanje svijesti koje se može nazvati ekstazom. Ponekad je ona blaga i nalik ugodi, a ponekad toliko snažna da prekriva sve ostalo i otkriva plesaču nove dimenzije stvarnosti.

Doista, u neolitsko vrijeme, ples je predstavljao jedan od najznačajnijih izraza ljudske duhovnosti. Ples je bio tehnika za istraživanje ljudske svijesti i stvaranje odnosa s božanskim.

Kasnija vremena donijela su druge poglede na svijet. Duhovnost je postala stroga i asketska, a religije su zabranjivale plesanje kao previše svjetovnu i “tjelesnu” aktivnost. Ples je preživio tek kao oblik zabave ili možda umjetnosti.

Međutim, ono što je vrijedilo nekada, vrijedi i danas. Iako su prošla tisućljeća tijekom kojih je pravi smisao plesanja bio zaboravljen, to ne znači da se on izgubio. Smisao plesanja je najprije otktivanje i izražavanje sebe, a zatim otkrivanje i izražavanje božanskog. Plesanje je prvenstveno izraz života i duboke, istinske duhovnosti.